Od Rujevice do Varšave: Nevjerojatne glazbene veze Rijeke i Poljske koje će vas iznenaditi

Piše: Filip Jegliński

Što povezuje navijače HNK Rijeke, poljsku nogometnu reprezentaciju, Parni Valjak, meksičke pjesme i dječju igru u nekadašnjoj Fiume?

Na prvi pogled, gotovo ništa. No upravo mi je boravak u Rijeci otkrio kako melodije ponekad putuju jednako daleko kao i ljudi. A Rijeka, grad koji je stoljećima bio luka susreta različitih kultura, pokazala se kao idealno mjesto za takva glazbena otkrića. 

Sve je počelo na utakmici HNK Rijeke. Dok su tribine pjevale „Ti znaj da Rijeku volim ja“, ostao sam zatečen. Ne zbog stihova, nego zbog melodije koju sam odmah prepoznao.

Tu smo melodiju pjevali i mi u Poljskoj na utakmicama reprezentacije.

Bio je to prvi trag koji me je naveo na razmišljanje o „lutajućim melodijama“, pjesmama koje prelaze granice, mijenjaju jezike i prilagođavaju se novim sredinama, ali zadržavaju prepoznatljivu glazbenu nit. 

Parni Valjak: hrvatski bend koji je osvojio Poljsku

Malo je poznato da su neke pjesme Parnog Valjka godinama živjele i u Poljskoj, ali s potpuno drugačijim tekstovima.

Tako je pjesma „Zastave“ u Poljskoj postala „Miasto budzi się“ („Grad se budi“), dok je „Sve još miriše na nju“ dobila novo značenje i novu publiku.

Za mnoge Poljake te su pjesme postale dio odrastanja, a mnogi nisu ni znali da su njihovi omiljeni hitovi zapravo nastali u Hrvatskoj. 

Zanimljivo je da su 2013. godine, povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Aki Rahimovski i poljski glazbenici zajedno izvodili pjesme na hrvatskom i poljskom jeziku, simbolično spajajući dvije kulture koje dijele mnogo više nego što se na prvi pogled čini. 

Kad su hrvatske i poljske narodne pjesme gotovo iste

Iznenađenja tu ne prestaju.

Etnolog Milovan Gavazzi još prije nekoliko desetljeća zapisao je kako hrvatske i poljske koledarske pjesme imaju nevjerojatno slične motive, stihove pa čak i strukturu. Iako ih danas dijele stotine kilometara, obje tradicije vuku korijene iz zajedničke slavenske prošlosti. 

Drugim riječima, naši su preci možda pjevali vrlo slične pjesme puno prije nego što su nastale moderne države i granice koje danas poznajemo.

Od Meksika preko Poljske do Jugoslavije

Rijeka je tijekom desetljeća bila otvorena prema svijetu, a to se osjetilo i u glazbi.

Dok je Italija šezdesetih godina bila zaljubljena u špageti-vesterne, na prostoru bivše Jugoslavije nastao je fenomen poznat kao „Yu-mex“ – spoj domaće glazbe i meksičkih ritmova.

Jedna od najpoznatijih meksičkih melodija, „Cielito Lindo“, inspirirala je i jugoslavenske i poljske izvođače. Ista glazbena tema tako je pronašla put do slušatelja na potpuno različitim krajevima Europe. 

Dječja pjesmica koja čuva duh stare Fiume

Možda najzanimljivija priča skriva se u zapisima talijanske književnice Marise Madieri.

Prisjećajući se djetinjstva u tadašnjoj Fiume, zapisala je stihove dječje pjesmice koju je naučila igrajući se s hrvatskom djecom. Nije zapisala riječi na hrvatskom, nego onako kako ih je čula – fonetski, talijanskim slovima: 

„cassezigonaiedè siraicrumpira zielahisciaseplema daziganche darozanche iossiselanema…“ 

Tek mnogo kasnije postalo je jasno da se radi o poznatoj narodnoj pjesmi „Medeni kolači“, čiji stihovi glase: 

„Kad se cigo zaželi sira i krumpira,
On pošalje ciganku da po selu svira.
Grmi, sijeva, vrijeme se mijenja,
A ciganke varošanke još iz sela nema.“ 

Taj mali detalj pokazuje koliko je Rijeka oduvijek bila grad susreta jezika, identiteta i kultura. Djeca su se igrala zajedno, učila jedni od drugih, a pjesme su prelazile granice mnogo lakše nego odrasli.

Tek nekoliko naizgled nerazumljivih riječi koje je djevojčica zapisala u svom dnevniku danas predstavljaju mali, ali vrijedan podsjetnik na svakodnevni život nekadašnje Fiume i njezinu multikulturalnu dušu. 

Glazbene veze koje su oblikovale Europu

Priče o putujućim melodijama ne završavaju na narodnim pjesmama i navijačkim tribinama.

Zanimljivo je da je himna nekadašnje Jugoslavije „Hej Slaveni“ nastala na melodiji povezanoj s poljskom nacionalnom himnom, dok pojedini glazbeni povjesničari smatraju da je hrvatska narodna melodija „Stal se jesem v jutro rano“ mogla poslužiti kao inspiracija za kasniju austro-ugarsku, a potom i njemačku himnu. 

Iako su države, granice i politički sustavi kroz povijest dolazili i prolazili, melodije su nastavile živjeti vlastitim životom.

Grad u kojem melodije ne poznaju granice

Rijeka se često opisuje kao luka različitosti. Kroz njezinu su povijest prolazili trgovci, mornari, radnici, umjetnici i putnici iz cijelog svijeta.

S njima su stizali novi jezici, običaji i ideje. Ali i pjesme.

Neke su se zadržale samo kratko, neke su promijenile riječi, a neke su nastavile živjeti u sasvim drugim državama. Upravo zato priča o „lutajućim melodijama“ nije samo priča o glazbi. To je priča o Rijeci, gradu u kojem se kulture ne susreću samo na karti, nego i u pjesmi.

I možda baš zato ne čudi što se poneka melodija koja danas odzvanja Rujevicom može prepoznati i stotinama kilometara dalje, na nekom stadionu u Poljskoj.

Jer, kako pokazuje ova neobična riječka glazbena priča, melodije često pronađu put tamo gdje ljudi ni ne slute.