Kad danas prolazimo Adamićevom ulicom, rijetko zastanemo i pomislimo tko je bio čovjek čije ime nosi jedna od glavnih riječkih prometnica. Još rjeđe razmišljamo o tome da je upravo u njegovo vrijeme Rijeka počela dobivati obrise modernog grada, grada trgovine, prometa, industrije i kulture.

Andrija Ljudevit Adamić (Andrea Lodovico Adamich), rođen u Rijeci 1766., a preminuo 1828. godine, bio je trgovac, poduzetnik, brodovlasnik, graditelj i političar, ali prije svega vizionar. Njegov utjecaj bio je toliko velik da se razdoblje od kraja 18. do početka 19. stoljeća često naziva Adamićevo doba, vrijeme u kojem se Rijeka počela pretvarati iz malog primorskog mjesta u moderan trgovački grad.

Bio je vlasnik brojnih manufaktura koje su proizvodile jedra, konopac, papir, staklo i likere, posjedovao je brodove, kuće i zemljišta, a istodobno je održavao veze s najutjecajnijim ljudima svoga vremena. Govorio je više jezika i poslovao diljem Europe i Mediterana, od Engleske i Francuske do Turske i Malte, pa čak i preko oceana.

Adamić nije bio samo bogat trgovac. Bio je čovjek koji je želio promijeniti grad.

Vrijeme sporog prometa i velikih ideja

Da bi se razumjelo koliko je Adamić bio ispred svog vremena, treba znati u kakvim su uvjetima tada nastajali poslovi i trgovina. Kada se sredinom 1780-ih počinje ozbiljno baviti poslovima, Europa je tek na početku tehnoloških promjena. Prvi Wattovi parni strojevi tek su se počeli koristiti, a parobrodi i željeznica još nisu postojali.

Putovalo se sporo i teško. Ceste su bile loše, uske i često prestrme, pa se njima nije moglo prolaziti zaprežnim kolima, osobito u brdskim krajevima. Teža kola mogla su se koristiti uglavnom samo u ravnicama, dok su rijeke i morski putovi bili najpouzdaniji način prijevoza robe.

U takvim okolnostima Adamić shvaća da bez dobre prometne veze Rijeka ne može postati velika luka. Zato se zalaže za regulaciju Kupe kako bi bila plovna, radi na planovima povezivanja Karlovca i Rijeke te sudjeluje u projektima izgradnje Lujzinske ceste. Još početkom 19. stoljeća predlaže parobrodarsku liniju duž Jadrana, a sredinom 1820-ih i željezničko povezivanje Rijeke prema sjeveru.

To su bile ideje koje će se ostvariti tek desetljećima kasnije.

*Veduta Rijeke (devet tipičnih prizora), kraj 1850-ih*

Poduzetnik, graditelj i pokretač kulturnog života

Adamić je istodobno razvijao trgovinu, proizvodnju i grad. U klancu Rječine pokreće manufakture, ulaže u brodove i trgovinu, ali i sudjeluje u urbanističkom oblikovanju Rijeke. Zalagao se za gradnju novih ulica, uređenje grada i sadnju drvoreda.

Posebno je poznato da je o vlastitom trošku 1805. godine dao sagraditi veliko kazalište koje je moglo primiti više od tisuću gledatelja. Osnovao je orkestar, dovodio kazališne družine, pokrenuo kasino i kavanu te poticao društveni život grada.

Njegova vizija nije bila samo gospodarska. Htio je da Rijeka postane moderan građanski grad, dostojan trgovaca, putnika i poslovnih ljudi koji su dolazili iz cijele Europe.

Istodobno je sudjelovao i u političkom životu. Bio je vijećnik riječkog kapetanskog vijeća, predsjednik Trgovačke komore, sudjelovao u delegacijama kod cara, a bio je i zastupnik u Požunskom saboru u Bratislavi. Održavao je veze s austrijskim, britanskim i francuskim državnicima te neko vrijeme bio i britanski konzul.

U vremenu velikih ratova i promjena uspio je ostati važan trgovac i utjecajan čovjek.

Adamićevi svjedoci: riječki spomen na jednu staru optužbu

Uz obitelj Adamić veže se i jedna od najpoznatijih riječkih priča, koja ima i povijesnu podlogu i elemente gradske predaje. Riječ je o tzv. Adamićevim svjedocima, kamenim glavama koje se danas mogu vidjeti u parku Guvernerove palače, odnosno u lapidariju Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja.

Prema zapisima i starim kronikama, 24. prosinca 1787. godine Općina je dala dozvolu Simeonu Adamiću, Andrijinu ocu, da na Fiumari, uz obalu Rječine, sagradi veliku obiteljsku kuću. Simeon je od benediktinki kupio zemljište koje se protezalo do obale i na tom prometnom mjestu podigao dugu palaču s nizom prozora okrenutih prema ulici.

Tijekom obnove kapelice sv. Martina u Martinšćici pronađen je arheološki nalaz, ali se među ljudima proširila priča da je riječ o skrivenom blagu koje nije prijavljeno vlastima. Protiv Simeona Adamića pokrenut je postupak, a na suđenju je svjedočilo četrnaest ljudi, svi protiv njega.

Andrija Ljudevit Adamić otišao je u Beč kako bi dokazao da se ne radi o blagu nego o običnom nalazu, nakon čega je Simeon oslobođen. Kao podsjetnik na taj događaj, uz kuću na Fiumari postavljeno je četrnaest kamenih stupova, a uz svaki prozor isklesana je glava jednog od svjedoka koji su, prema predaji, lažno svjedočili protiv obitelji.

Danas je sačuvano trinaest kamenih glava koje se nalaze u parku Guvernerove palače, dok se za četrnaestu pretpostavlja da je nestala tijekom Drugog svjetskog rata.

Zašto se to razdoblje naziva Adamićevo doba

Vrijeme u kojem je živio Andrija Ljudevit Adamić bilo je vrijeme velikih promjena, prijelaz iz feudalnog u građansko društvo, početak industrije, razvoj trgovine i prometa, ali i stvaranje modernih gradova.

Rijeka je tada bila mali grad, ali s velikim ambicijama. Upravo zahvaljujući ljudima poput Adamića počela je razmišljati kao europski grad, otvoren prema svijetu, trgovini i novim idejama.

Zato se razdoblje od kraja 18. do početka 19. stoljeća s razlogom naziva Adamićevo doba, a Adamićevi svjedoci, koji i danas stoje u parku Guvernerove palače, podsjećaju da povijest Rijeke nije samo priča o zgradama i ulicama, nego o ljudima koji su imali dovoljno hrabrosti da grad vide onakvim kakav tek treba postati.

Foto: Muzej Grada Rijeke